Istorijat

Anri Dinan

24.juna 1859. godine, nedaleko od Solferina, malenog mesta na severu Italije, sukobile su se austrijske vojne jedinice sa savezničkom francusko-italijanskom vojskom. Vodila se poslednja bitka za nezavisnost posle koje su austrijanci proterani sa severa Italije; francuski car Napoleon III pritekao je Italiji u pomoć. Krvava bitka koja je trajala 15 sati ostavila je za sobom 40 000 ranjenih koji su umirali na bojnom polju. Sanitetske službe ne znajući da je bitka započela bile su daleko od ovog prizora. Svega nekoliko lekara, koji su se tu zatekli, trudili su se da sa neznatnim sredstvima pruže pomoć ranjenicima, ali za većinu njih spasa nije bilo.

(1828 – 1910)

Mladi trgovac iz Ženeve koji se zatekao u blizini bojnog polja, bio je svedok strahovitog prizora. Zvao se Anri Dinan, imao je 31 godinu i bio vođen iznenadnim nagonom da pruži pomoć svima u nevolji. Ali videvši neverovatan broj ranjenika koji su se nalazili oko njega, vrlo brzo je ustanovio da je on sam nemoćan i da neće moći mnogo da učini za njih. Tada spontano pokušava da regrutuje volontere među civilnim stanovništvom Solferina koji su se u početku pokazali vrlo nevoljnim. Anri Dinan im je tada povikao  „Tuttti fratelli!“ – „Svi smo braća!“ I svojim gromkim pozivom je uspio da slomi otpor i da otvori srca tih muškaraca i žena. Postepeno, dobra volja i entuzijazam trijumfuju. Ranjenici su odvedeni daleko od bojnog polja, u crkve i privatne kuće, gdje im je stanovništvo svim srcem pružilo pomoć.

Neumoran, Anri Dinan se brinuo 3 dana i 3 noći o ranjenicima. Donosio je da piju onima koji su imali groznicu, tešio je umiruće, obećavajući da će njihovim porodicama preneti poslednju poruku. Nalazi vremena i da ohrabri druge dobrovoljce da pomognu. Ti dobrovoljci su puni dobre volje, ali nisu u mogućnosti da pruže odgovarajuću pomoć, jer im nedostaje znanje i potrebna obuka.

Ideja, u početku nejasna, počinje da se oblikuje u mislima Anri Dinana: ako se u Solferinu tada našao veliki broj dobrovoljaca koji su imli dobru medicinsku obuku u osnovi, koliko je nepotrebnih patnji moglo biti izbegnuto? Koliko mladih obećavajućih života je moglo biti spašeno? Odjednom, Anri Dinanu se nameće jedino moguće rešenje: treba stvoriti međunarodno društvo za pomoć, koje bi se baziralo na ugovoru i koje bi pravno obavezalo države. Po povratku u Ženevu, Anri Dinan ne može da zaboravi strahovite scene čiji je očevidac bio u Solferinu. Tri godine nakon tih događaja, mašio se pera i počeo da piše „Sećanje na Solferino“, knjigu koja će ući u anale čovečanstva. Nije se zadovoljio da u knjizi opiše nepodnošljive uslove u kojima su se našli vojnici nakon bitke, već je jasno izneo svoje ideje. Traži da bude potpisana međunarodna konvencija koja će osigurati zaštitu civila žrtava rata i da budu u svim zemljama  stvorena društva za pružanje pomoći, koja će biti zasnovana na principu nepristrasnosti i koja će okupiti dobrovoljce obučene da pružaju pomoć ranjenicima.

Anri Dinan objavljuje knjigu o svom trošku u 400 primeraka i šalje je važnim ličnostima i svojim prijateljima. Dinanova ideja se čini u potpunosti nerealnom, čak i revolucionarnom. Razumljivo je da ne nailazi svuda na otvorena vrata;  njegovi ga prijatelji ismejavaju, nazivajući čak njegove ideje „ludim“. Ali druge ličnosti, naprotiv, čuju njegov apel. General Gijom Anri Difur i pravnik Gistav Monije, koji s pročitali njegovu knjigu, smatraju da su njegove ideje i planovi ostvarljivi. Stupaja u kontakt sa njim. Na dan 9. februara 1863. godine, ženevsko „Društvo javne koristi“ na čelu sa Monijeom, osniva komitet koji je nadležan da ispita predloge Dinana. Ovaj komitet sačinjavaju, osim Monijea, Dinana i Difua, i ratni hirurg Luj Apia i ljekar Teodor Monoar. Ovih pet ljudi se prvi put sastalo 17. februara 1863. i sačinjavaju već tada „Međunarodni komitet za pomoć ranjenicima“. Ovaj „Komitet petorice“ kratko nakon toga počinje da širi svoje ideje u svetu. U leto te iste 1863. godine, komitet poziva jedan broj zemalja u Ženevu na međunarodni kongres. 26. oktobra general Difur otvara ovu konferenciju koja je okupila 36 predstavnika iz 16 zemalja. Nakon 4 dana kongresa, skup donosi deset odluka i izražava tri želje: Stvaranje, u svakoj od zemalja, jednog „nacionalnog komiteta za pomoć ranjenicima“, a kao uslov i osnovu, zahteva da sanitetske službe, dobrovoljci i ranjenici budu zaštićeni, odnosno da budu proglašeni „neutralnim“ ili „nepovredivim“.

Skup usvaja kao znak zaštite i raspoznavanja Crveni krst na belom polju, obrnuto od boja švajcarske zastave. Dinanova vizija postaje stvarnost: rođena je svetska organizacija Crvenog krsta. Na dan 22. avgusta 1864. godine, tek godinu dana nakon konferencije, u Ženevi je potpisana prva Konvencija, (a postoje 4 Ženevske konvencije) koja se odnosi na zaštitu ranjenika u kopnenim snagama. Godine 1868. zaštita je proširena na ranjenike pomorskih snaga i brodolomnike. Ali biće potrebno još vremena da bi ovi principi postali univerzalno obavezni (1899-1907).

U godinama koje su usledile, postepeno prisustvujemo stvaranju nacionalnih društava Crvenog krsta, što je bio jedan od ciljeva Dinana. 17. jula 1866. general Difur i savezni savetnik Jakob Dubs stvaraju švajcarski Crveni krst. U cijelom svetu, počinje obuka dobrovoljaca za pružanje prve pomoći bolesnima i ranjenima. Snabdevaju se magacini zavojnim materijalom, ćebadima i drugim potrepštinama za pomoć; sve je spremno za slučaj izbijanja sukoba. Crveni krst je vrlo brzo stavljen na probu prilikom izbijanja francusko-nemačkog rata 1870. godine, koji je odneo mnogo žrtava. Ali po prvi put u istoriji, pomoćnici Crvenog krsta su obučeni da pruže ranjenicima efikasnu pomoć na licu mesta.

Ako je tačno da je Anri Dinan napisao knjigu potaknut strahotama jedne bitke i da je taj isti oružani sukob doveo do stvaranja humanitarnog pokreta koji je danas prisutan u celom svetu, takođe je tačno da je humanitarni duh koji vlada Crvenim krstom postojao od samog početka, a vezan za bilo koju situaciju u kojoj je ljudskom biću potrebna pomoć drugog ljudskog bića. Anri Dinan je video organizaciju Crvenog krsta kao društvo, koje i u mirno vreme, treba da pruži pomoć bolesnicima, prvu pomoć ranjenicima i pomoć starijim osobama, hendikepiranima ili osobama kojima je to potrebno, dakle kada god za to postoji potreba-kao prilikom prirodnih katastrofa ili epidemija. Tako je već krajem prošlog veka bilo bolničarki Crvenog krsta, iz službi organizovanih za pomoć ili dobrovoljaca, koji su aktivno bili uključeni u pružanju pomoći socijalno ugroženim licima.

Po završetku Velikog rata, evropsko stanovništvo ima samo jednu želju: da više nikad ne bude rata. U toj nadi se 1919. godine nacionalna društva ujedinjuju i stvaraju Federaciju nacionalnih društava Crvenog krsta. U Evropi se tokom dvadesetih i tridesetih godina pojavljuju totalitarni režimi: prvo u Italiji, zatim u Njemačkoj, Španiji…  Za Crveni krst, ovo je jedan od najstrašnijih perioda u njegovoj istoriji, jer osim što oseća dolazak novog rata, već je suočen sa državama koje ignorišu humanitarne principe i služe se njima sa najsmelijim cinizmom.

Delo Anri Dinana uzima maha i njegovo postojanje se opravdava svakom godinom. Ali ovaj veliki čovek pada u zaborav. Posle dugih godina koje je proveo lutajući po Evropi, osnivač Crvenog krsta, uskoro šezdesetogodišnjak, stiže jedno veče godine 1887., umoran i skoro bez novca u Hajden u Apencelu. Godine 1892. on nalazi mir i odmor u jednoj bolnici u okrugu Hajden, nakon života ispunjenog žrtvovanjima i razočarenjima. Živi potpuno povučeno na drugom spratu bolnice u Hajdenu, uz negu glavne bolničarke, đakonese po imenu Eliz Boliger. Novinar Georg Baumberger, koji je započeo istaraživanja o njegovom životu, najzad ga pronalazi i podsjeća javno mnenje na postojanje ovog starog i zaboravljenog čovjeka. Tako podiže talas simpatija prema Anri Dinanu i prva Nobelova nagrada za mir je dodeljena ovom čoveku od 73 godine, koji već dugo živi kao samotnjak. Ali osnivač Crvenog krsta se već odavno povukao iz sveta i odlučuje da na raspolaganje humanitarnih dela stavi sav novac koji mu je tom prilikom dodeljen. Malo pre svoje smrti, Anri Dinan je predvideo rat koji će zapaliti i okrvaviti skoro celi svet. Rečenica koju tad izgovara na svom nemačkom jeziku sa primesama francuskog, ostaće zapamćena: „Es wird kommen eine grosse, grosse Krieg…“ Njegovo predskazanje se obistinilo i početkom 20. veka izbija Prvi svetski rat.

Anri Dinan umire 30. oktobra 1910. u 82-oj godini života. Sahranjen je u punoj diskreciji, prema sopstvenoj želji, na groblju Sihfeld u Cirihu.

Od osnivanja Crvenog krsta 1863. godine, 35 nacionalnih društava Crvenog krsta ili Crvenog polumeseca je stvoreno u Evropi u osvit 20. veka. Ona su spremna da intervenišu prilikom kriza svake vrste. Evropa je početkom našeg veka podeljena. Čovečanstvo se nalazi pred društvenim krizama i glađu. Suočena sa razornim snagama, organizacija Crvenog krsta je spremana da angažuje sva svoja sredstva kako bi pomogla i odbranila ljudska prava. Korišćenje aviona kao sredstva za vođenje borbe daje treću dimenziju neprijateljstvima. Shodno tome, poljske bolnice i šatori Crvenog krsta moraju biti prepoznatljivi sa neba. Ali avion nije samo korišten za bacanje bombi, bio je i od dragocene pomoći, naime za brzi transport ranjenika.

Veliki broj ratnih zarobljenika je bio razmenjen posredstvom Međunarodnog komiteta Crvenog krsta (MKCK) što je omogućilo da se zarobljenici vrate u svoju otadžbinu. Veče uoči Božića 1917. godine ljudi su mogli prisustvovati dirljivim scenamana na željezničkoj stanici u Ženevi-Kornavin; povratak ratnih zarobljenika, a ženevski volonteri Crvenog krsta ukrašavaju perone božićnim jelkama i pružaju okrepljenje ranjenicima.

Pre nego što je završen Prvi svetski rat, MKCK se suočio sa potpuno novom i posebno osjetljivom situacijom: ruska revolucija i zaštita ranjenika u slučaju građanskog rata. U okviru ovog sukoba, pojaviće se, osim Društva CK koje je postojalo u carsko doba, društvo koje su osnovali revolucionari. Ali u skladu sa princiom, priznaje se samo jedno nacionalno društvo. Šta uraditi ako se u jednoj zamlji, 2 društva pozivaju na ženevske konvencije? Uprkos ovoj nesigurnosti, Crveni krst je bio u mogućnosti da pruži pomoć. Štaviše, CK je izvukao lekciju iz ovog iskustva koje će postati pravilo kasnije prihvaćeno na konferenciji u Stokholmu 1948. godine; tokom sukoba nijedno novo društvo ne može biti priznato; pa, ipak, de facto se održavaju odnosi sa svakim društvom koje se bavi stvarnim aktivnostima.

Posledica rata i loših uslova, glad pogađa više miliona lica između 1920. i 1923. godine. Ruski narod prolazi kroz teško iskušenje. Evropska Nacionalna društva CK pružaju pomoć uz podršku autohtonih društava.

Higijena je danas evidentna. Ali to nije bio slučaj u tadašnjem vremenu. Nakon Prvog svetskog rata, društva CK učestvuju u borbi protiv latentnih bolesti, organizujući informativne kampanje i obrazovanje o zdravlju. Prevencija, higijena i uravnotežena ishrana su tri oslonca ove borbe koja je započeta protiv bolesti i epidemija.

Crveni krst je prisutan na svim bojnim poljima, na svim frontovima u Evropi. Pruža pomoć ranjenicima, neguje ih i upućuje u poljske bolnice koje se nalaze u pozadini fronta. Koriste se sva raspoloživa sredstva u borbi protiv ljudske bede; u slučaju da se pokvare kola, bez oklijevanja se koriste konji, čak i psi. Tokom ovog rata, zaraćene države su na svojim teritorijama otvorile mnogobrojne logore za ratne zarobljenike. Zahvaljujući postojećim konvencijama, CK je mogao da obavi više od 11.000 poseta logorima, da uruči 24 miliona pisama i da podeli pomoć u vrednosti od 3,4 milijarde švajcarskih franaka. Jedno od najtamnijih poglavlja ovog perioda je bez sumnje poglavlje koncentracionih logora nacional-socijalističkog režima, u kojima je više miliona osoba, od kojih većina Jevreja, bilo ubijeno. CK je hteo više da se angažuje u korist civilnog stanovništva, ali je nažalost u tome bio sprečen. Mora se konstatovati da je ovo bio jedan od najvećih poraza koje je čovečanstvo doživelo, a samim tim i Crveni krst.

Od Prvog svetskog rata, služba traženja Crvenog krsta je bila osvremenjena. Tokom i nakon Drugog svetskog rata služba traženja ostvaruje nemoguće. Stotine hiljada porodica koje je odvojio rat su ujedinjene, stotine hiljada vojnika koji su bili prijavljeni kao nestali ili su smatrani mrtvima su na taj način mogli ponovo da sretnu  svoje supruge i decu.

Anri Dinan se nije samo borio protiv ratnih posledica, već se borio i protiv samog rata. On je jednostavno htio da spreči postojanje oružanih sukoba, nasilja. Njegov je cilj bio da okupi narode pod znakom čovečnosti i da stvori uslove za život koji bi omogućili širenje istinskog mira. CK svojim humanitarnim angažmanom, koji je zasnovan na solidarnosti među svim ljudima, daje svoj indirektan ali neophodan doprinos izgradnji pravnog i trajnog mira u svetu. Ideal CK okuplja sve ljude i narode na planeti. U skladu sa svojim humanitarnim radom, CK takođe radi za mir.