Ženevske konvencije

Pravila ratovanja rođena su u sukobu oružanih snaga na bojnom polju.Do sredine devetnaestog veka, ova pravila su bila običajna po svojoj prirodi, priznata pošto su postojala od davnina i odgovarala zahtevima civilizacije. Sve civilizacije su razvile pravila sa ciljem da se smanji nasilje – čak i u ovoj institucionalizovanoj formi nasilja koju zovemo rat – pošto je ograničavanje nasilja u samoj biti civilizacije.

Stvaranjem međunarodnog prava kao materije o kojoj se saglašavaju vladari, na osnovu prakse države i saglasnosti, Grotius i drugi tvorci javnog međunarodnog prava stvorili su put da to pravo stekne univerzalne dimenzije, bude primenljivo i u miru i u ratu, kao i u različitim kulturama i civilizacijama.

Ipak , vizionar devetnaestog veka HENRY DUNANT bio je pravi pionir savremenog međunarodnog humanitarnog prava.

Ženevske konvencije su niz od četiri međunarodna sporazuma potpisanih u Ženevi (1864, 1906, 1929. i 1949. god.), čime su uspostavljeni humanitarni principi po kojima su zemlje potpisnice obavezne da se ponašaju prema neprijateljskim vojnicima i civilima za vreme ratnih sukoba. Konvencija iz 1949. sadrži nove odredbe za civile koji padnu u neprijateljske ruke, a gerilskim borcima data je šira zaštita kroz dva amandmana iz 1977. godine. Kršenje Ženevskih konvencija postojalo je i postoji među stranama u svim sukobima. Iz tih razloga formiran je Međunarodni sud pravde kao i ad hoc osnovani sudovi po odlukama UN.

Najveći doprinos poboljšanju položaja ranjenika, bolesnika i brodolomnika svakako je učinjen usvajanjem Ženevske konvencije iz 1949. godine. Prvom Ženevskom konvencijom značajno je proširena zaštita ranjenika i bolesnika u oružanim sukobima na kopnu dok je Drugom ženevskom konvencijom poboljšana protekcija ranjenika, bolesnika i brodolomnika koji se nađu na moru.

Međutim, ove konvencije su ograničile zaštitu prevashodno na ranjenike, bolesnike i brodolomnike u oružanim snagama a njihov glavni nedostatak bio je u tome što navedeni pojmovi nisu bili precizno definisani usled čega je bio sporan i domašaj relevantnih odredbi. Ovi nedostaci otklonjeni su dopunskim protokolom I koji u članu 8 detaljno definiše ove termine i proširuje krug lica na koje se zaštita odnosi:

„ Pod izrazom ranjeni i bolesni podrazumevaju se lica, vojna ili civilna, kojima je zbog povrede, bolesti ili drugih fizičkih ili mentalnih poremećaja ili teškoća potrebna lekarska pomoć ili nega i koja se uzdržavaju od svakog akta neprijateljstva. Pod ovim izrazima podrazumevaju se takođe žene na porođaju, novorođančad i druga lica kojima je neophodna lekarska pomoć ili nega, kao što su nejaki i trudnice i koji se uzdržavaju od svakog akta neprijateljstava. Pod izrazom brodolomnici podrazumevaju se lica, vojna ili civilna, koja se nalaze u opasnosti na moru ili u drugim vodama kao posledica nesreće koja je zadesila njih ili brod ili vazduhoplov na kojem se nalaze i koja se uzdržavaju od svakog akta neprijateljstva. Ova lica, pod uslovom da se i dalje uzdržavaju od svakog akta neprijateljstva smatraju se brodolomnicima i za vreme spasavanja sve dok ne steknu neki drugi status na osnovu Konvencije ili ovog protokola.“ (član 8 Dopunskog protokola Ženevske konvencije)

Kao što se vidi, Protokolom su izjednačena vojna i civilna lica. Ipak, treba imati u vidu da ranjenici, bolesnici i brodolomnici koji pripadaju oružanim snagama, za razliku od civila istog statusa, nakon što padnu u ruke neprijatelju dobijaju status ratnih zarobljenika, tako da se mogu koristiti kumulativnom zaštitom.

Što se same zaštite tiče, predviđeno je da ova lica u svakoj prilici budu poštovana i zaštićena. Sa njima se u svakoj prilici mora postupati humano, i mora im biti pružena, u što kraćem roku i bez ikakve diskriminacije, lekarska pomoć i nega koju zahteva njihovo stanje. Izričito su zabranjena ugrožavanja njihovih života i ličnosti, a naročito ubivstva, mučenje ili vršenje bioloških eksperimenata.

Pozitivne obaveze uključuju dužnost pronalaženja i prikupljanja neprijateljevih ranjenika, bolesnika i brodolomnika i pružanje nege ovim licima. U te svrhe vojna vlast može pozvati na milosrđe stanovništvo radi dobrovoljnog prikupljanja i negovanja ovih lica, kao i zapovednike neutralnih trgovačkih brodova, radi preuzimanja i negovanja ranjenika, bolesnika i brodolomnika kao i radi prikupljanja mrtvih. Takođe, predviđena je obaveza strana u sukobu da u što kraćem roku identifikuju i popišu ranjenike, bolesnike i brodolomnike i mrtve koji su pali pod njihovu vlast, i da preko svojih nacionalnih biroa, ove podatke dostave Centralnom birou Međunarodnog komiteta Crvenog krsta u Ženevi.